"Dobro kazalište - od Aristofana do danas - uvijek je bilo antiratno. Ono se jednakom snagom borilo protiv autokrata i trolova raznih vrsta, svih onih za koje je ljudska sloboda bila nešto po čemu se ovom ili onom čizmom gazi. Mi nastavljamo tu tradiciju. Kazalište, nažalost, ne može zaustaviti ratove, ali nam može približiti patnju onih koji u njima stradaju."
Tu je poruku gledateljima nekoliko sati prije premijere prve večeri "Braće Karamazovih" uputilo Zagrebačko kazalište mladih, jer sudeći prema reakcijama na njegovu profilu na Facebooku, nije se svima svidjelo "petljanje" s Rusima. U subotu je publika vidjela premijeru prve drame po romanu "Braća Karamazovi" Dostojevskog, onu koju su Oliver Frljić i Nina Gojić, autori dramatizacije i adaptacije, nazvali "Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj". Redatelj Frljić je opsežnu priču podijelio u dvije drame, koje se mogu gledati svaka posebno, iako tek zajedno čine cjelinu, jer nije želio ostati samo na Karamazovima, a izbaciti potlačene.
Tako je prva obiteljska priča dio koji se bavi karamazovštinom, odnosom oca i njegovih sinova, nevjerojatnim nizom tragedija i kriminala, dijelom romana koji propituje vjeru, odnos prema Bogu, pogubni utjecaj Crkve koji propituje Dostojevski, a koji je u posljednjih nekoliko režija u centru pažnje redatelja Frljića koji je prije Zagreba u Kölnu radio predstavu o gradnji čuvene katedrale koju je tamošnja kritika nazvala "frontalnim napadom na Katoličku crkvu". Dostojevski je ovdje začinjen na Frljićev način, u priču su ubačeni mnogi vladari Rusije, u brutalnom verbalnom ispadu priča se vraća i na kubansku krizu, čuje se Putinov govor o napadu na Ukrajinu, a u glazbenoj kulisi predstave odjekuju "Rasputin" grupe Boney M, Bregovićev "Đurđevdan" i tužaljka o propasti svijeta, koja završava porukom da svijet i treba propasti. I zaista, čini se da svih ovih dana otkako je počeo užas novog rata, nije izrečena bolja "dijagnoza" svega što se oko nas događa.
Prvi dio "Karamazovih" je moćna predstava, jake ideje i dosljedne provedbe, predstava u kojoj pažnju privlači glumačka energija, kao i slike koje redatelj stvara doslovno od tijela, znoja i suza glumaca.
Frljić na samom početku predstave ostavlja publiku nekoliko minuta duboko zagledanu u potpuni mrak. I tada se na sceni pojave oni: stari Karamazov izvaljen je na stolu, a sa štrikovima oko vrata, zamalo ugušeni, scenom ga vuku njegovi sinovi. Što li tek priprema potlačenima?
