Nakon “Skrivene ljubavi”, jedne od najljepših filmskih priča o odrastanju i sebe-otkrivanju koja je spretno i uspješno, i to unatoč pastelnom koloritu i atmosferi lakoće ljeta, donijela svu teškoću i bol prelaska iz jednog životnog stadija u drugi, teško je pomisliti da redatelj Luca Guadagnino može stvoriti nešto manje nježno od toga. Međutim, s dva filma nakon “Skrivene ljubavi” pokazao je da može. I da mu, štoviše, jako dobro stoji drugi žanr. “Suspiria” iz 2018., inspirirana istoimenim hororom iz sedamdesetih, donijela je iznenađujuće mračnjaštvo s Guadagninovim potpisom zbog čega njegov posljednji uradak “Kosti i sve” i nije toliki šok. Možda nekome tko je preskočio “Suspiriu” i bude, no ako se pažljivije gleda, jasno je da Guadagnino ipak nije mogao pobjeći od tema ljubavi, nježnosti, prihvaćanja, otkrivanja sebe i drugih i svega što je u nekom drugom i lepršavijem svjetlu bilo prikazano u “Skrivenoj ljubavi”.
“Kosti i sve” u najmanju su ruku neobičan film. Riječ je o ostvarenju u kojem ne manjka elemenata tjelesnog horora zbog kojih su trnci i valovi nelagode tijekom gledanja zajamčeni. Istodobno, ispod naturalističkih scena kanibalizma u kojima su kadrovi puni guste, ljepljive krvi, a vonj truleži koji gotovo da se osjeti putem ekrana i bestijalnost protagonista okreće želudac, krije se – iskrena, duboka, bezuvjetno prihvaćajuća, čista i jednom-u-životu ljubavna priča.
Priča započinje in medias res. Upoznajemo Maren (Taylor Russell), tinejdžericu koja već u prvoj sceni odgriza prste drugoj djevojčici. Bježi potom kući gdje je otac ispituje je li opet to učinila... Maren je kanibalica, tzv. jedačica, a zbog njezine neutažive želje za sirovim ljudskim mesom s ocem neprestano, bježeći nakon svakog “incidenta”, mijenja mjesto boravka. Otac je ostavlja na njezin osamnaesti rođendan, a ona se upušta u potragu za majkom, i to s ciljem ne bi li bolje razmjela sebe, a time i svoj teški i bolni osjećaj nepripadanja. Na putu Amerikom susreće Leeja (Timothée Chalamet), mladog dečka koji je također – jedač. Njih dvoje zajedno potom odlaze u potragu za Mareninom majkom...
Ispod kanibalizma stoji slika u kojoj se dvoje ljudi zavoljelo u svojim najgorim verzijama i u kojoj su, koračajući zajedno i zbunjeno, evoluirali iz tih najgorih do pročišćenih, najmirnijih verzija u kojima su naučili iskreno voljeti i sebe, ali i jedno drugo. Sloj je to filma koji je istodobno i krhak i snažno očaravajući. Istina, možda ga je teško jasno sagledati s obzirom na horor i jezu koji su prisutni od prve sekunde. No upravo je najfascinantniji dio filma baš taj kontrast kojim se Guadagnino služi – kroz grozan (grozan u smislu strašan i preeksplicitan) horor tako milo i blago, ranjivo i duboko propovijeda o najljepšoj i najvažnijoj, ali svakako i najfilmičnijoj pojavi – o ljubavi.
