Kako bez velikih talenata nema medaljaškog potencijala, tako i bez vrhunskih trenera nema velikih uspjeha. Posljednjih godina na najbolji način to dokazuju dvostruka svjetska i najnovija europska prvakinja Barbara Matić i njezin trener Vladimir Preradović.
A za ovog splitskog stručnjaka jedan kolega iz drugog borilačkog sporta (Toni Tomas) kazao je da je veliki znalac svog sporta. Uostalom, da nije, ne bi se danas zvao mentorom istinske hrvatske sportske velikanke.
– Ove Barbarine medalje su ostvarenje mog dječačkog sna. U svojim počecima sanjao sam velike medalje koje nisam dohvatio kao natjecatelj, ali sam ih dosanjao kao trener. Ovo je naša priča koja traje preko 20 godina i na koju sam iznimno ponosan, ali i zahvalan klubu, ocu Slobodanu, bratu Slavku i djevojci Ivani koja mi sva ova odsustva tolerira – kazao nam je Vladimir odgovorivši i na pitanje kada je prvi put (pred)osjetio da je Barbara materijal za velike stvari.
– Kada je bila posljednja godina mlađekadetskog uzrasta i kad smo se vratili s jednih priprema u Zagrebu u kojem smo još to jutro imali jak trening, a prije toga i dva dana po dva treninga. U Split smo došli oko 19 sati, a ona je već u 20.30 samoinicijativno došla na trening. To je bio trenutak u kojem sam shvatio da ima šampionsku glad.
S obzirom na to da je riječ o relaciji muški trener – sportašica, koliko taj stručnjak mora imati dobre senzore za sva stanja svoje štićenice?
– Prije svega treba biti dobra kemija, mora se razviti obostrano povjerenje. Natjecatelj mora vjerovati treneru i mora raditi ono što mu se kaže. U tom smislu s Barbarom nije bilo lako. Nije da slijepo sluša i voli znati zašto se nešto radi. Ona ima svoj stav, jak je karakter i mora osjetiti da joj nešto koristi. I zato ja, recimo, za uvođenje neke nove tehnike pričekam da se za to stvori klima, da bude pravi trenutak.
A o tom odnosu pričali smo, dakako, i sa samom sportašicom koju smo pitali može li sebe zamisliti u radu s nekim drugim trenerom.
– Teško. Kada je u pitanju trening, ja sam posebnog karaktera tako da drugi treneri možda i ne bi mogli sa mnom, a ne ja s njima.
U kojem to smislu nije lako raditi s Barbarom?
– Neki će reći da ja volim biti u pravu oko svega. Bez obzira na to tko bio ispred mene, ja volim reći što mislim. S Vladom sam odmalena pa smo se naviknuli jedan na drugoga.
Pruža li Barbara otpor trenerovim idejama, recimo, oko uvođenja novih tehnika ili u pripremama za natjecanja?
– Oko plana i programa priprema se ne miješam, ali po pitanju tehnika volim kazati svoje mišljenje. Ja probam to što trener kaže, ali ako ne ide, ponudim svoj način. Inače, nas dvoje nikad se nismo ozbiljnije posvađali.
Zar nije bilo ni burnijih rasprava oko nekih situacija?
– Možda je i bilo, u 20 godina ih mora biti, no nisu bile takve da ih pamtim.
S obzirom na tako dug zajednički staž i česta putovanja, Vladimir ističe da je Barbari bio i u funkciji drugog oca. A to je posebno bilo važno u njezinim tinejdžerskim godinama.
– Vlado je prošao sve moje faze. A kako smo mi, da tako kažem, ženski klub, on se naviknuo na nas. Uostalom, sad smo odrasli ljudi i sad smo, zapravo, prijatelji.
Iz svih ovih odgovora vidi se da je temelj njihovih uspjeha u zajedništvu i povjerenju. I zato je Barbara podesila svoj sluh na frekvenciju trenerova glasa.
– Ma kako god bilo bučno u dvorani, ja njega za vrijeme borbe stvarno dobro čujem a da ga ne moram pri tome ni vidjeti.
Kad smo već došli na temu nastupa, raspitivali smo se i za rituale, a čini se da ih više ima trener nego sportašica.
– Barbara ih ima sve manje, a ja imam svoje standardne. Recimo, na dan njezine borbe ja ne doručkujem. Zapravo, ne jedem ništa sve do pauze za finalni blok. Ne mogu si oko toga pomoći. Barbara se već smije, a i ja znam da mi to ne pomaže, ali je to jače od mene. No to me smiruje. Baš kao još jedno praznovjerje, a to je da, kada idemo u borbu, ne smijem stati na nikakvu vidljivu crtu.
Riješila sam se svojih demona
Podsjeća nas to na Gorana Ivaniševića i njegova wimbledonska praznovjerja s parkingom i toaletom. Srećom, Barbara se, kaže, tih stvari riješila.
– Ja sam dugi niz godina, od kadetskih dana pa sve do Olimpijskih igara u Tokiju, imala jednu posebnu trenirku. Možete zamisliti koja je to bila drama ako bih je zaboravila. Jednom sam plakala mami i krivila nju što je nisam ponijela. Sada imam drugu trenirku koju nosim na zagrijavanje, ali ne bih dizala paniku da je zaboravim. Ne bi bio smak svijeta. Ja u šali volim reći da sam se odmaknula od tih demona jer sam na te stvari nepotrebno trošila energiju. Štoviše, sada čak i volim kada mi se dogodi nešto novo, kada zaboravim neku stvar koja mi nešto znači.
U razgovoru za prilog koji je trebalo napraviti za Međunarodni olimpijski odbor kao najavu nastupa na Igrama u Parizu Barbara je kazala da i dalje sanja olimpijsko zlato.
– U Riju sam bila prezelena, u Tokiju sam bila nadomak medalje pa se nadam da će mi to iskustvo pomoći da u Pariz odem s manje stresa. Da, voljela bih upotpuniti svoju kolekciju zlata, no čak i ako ne osvojim medalju, vjerujem da imam razloga biti ponosna na svoju karijeru.
S obzirom na to da joj je 29 godina, priupitali smo ju može li se zamisliti još jedan olimpijski ciklus?
– Zašto ne? Malo ću stati, odmoriti se od svega i vidjeti nedostaje li mi džudo, bih li htjela još.
A je li moguće da Barbara osvoji olimpijsko zlato i da u obraćanju hrvatskim medijima kaže da je to bilo to i da kao diplomirana elektrotehničarka izlazi na tržište rada?
– Nije isključeno ni to. Ja sam već prošle godine rekla da kada budem imala sva tri zlata – svjetsko, europsko i olimpijsko – da će to biti to kazala je Barbara.
