Nakon kraćeg predaha u zadnjem kvartalu prošle godine ponešto promijenjen odnos snaga na tržištu iznjedrio je promjenu kratkoročnog trenda i rast koji je cijene sirove nafte vrlo brzo gurnuo iznad 80 dolara po barelu. Unatoč relativno skromnoj izvedbi većine robe, sirova nafta od početka godine bilježi dvoznamenkasti rast cijene, pokazujući kako se svijet ne uspijeva riješiti ovisnosti o fosilnim gorivima. I neće tako skoro, tvrdi Amin Nasser, prvi čovjek saudijskog Aramca; po njemu su čak i prognoze o silaznom trendu potrošnje tijekom idućeg desetljeća naivne i preuranjene.
Doista, ništa osim (praznih?) obećanja zasad ne ukazuje na drukčiji rasplet; aktualna proizvodnja jedva da je u stanju zatomiti globalne apetite. Zato svaki novi problem, bilo da je riječ o smanjenju ruske proizvodnje uslijed napada ukrajinskih dronova i nepovoljnih vremenskih prilika, bilo pak o produljenom putovanju tankera (osim ruskih i kineskih!) koji u širokome luku zaobilaze Sueski kanal i Crveno more, podiže tenzije na tržištu i cijene gura uzlaznom putanjom. Osim što predstavlja izravan udar na standard potrošača diljem svijeta, rast cijena nafte ozbiljan je problem i u borbi protiv inflacije, odgađajući priželjkivano smanjenje kamatnih stopa i primjenu ekspanzivnije monetarne politike koja bi trebala djelovati stimulativno za ekonomsku aktivnost.
Kratkoročne prognoze pritom ne zvuče osobito ohrabrujuće: Međunarodna agencija za energetiku (IEA) revidirala je prijašnje, optimistične projekcije te za ovu godinu sada najavljuje blagi pad ponude, mahom temeljen na pretpostavci kako OPEC do daljnjega nema namjeru povećavati proizvodnju. To bi, dakako, u uvjetima rastuće potražnje trebalo biti dovoljno da se cijene (i to u najboljem slučaju!) zadrže na aktualnim razinama. Odmaknemo li se malo dalje od aktualnih zbivanja i stvari promotrimo u nešto širem vremenskom kontekstu, priča poprima bitno drukčije konture i puno se više oslanja na geopolitičku pozadinu, baca ponešto drukčije svjetlo na fluktuacije cijena sirove nafte. Otkriva, recimo, drugu stranu medalje narativa o zelenim politikama i zaštiti okoliša koji brižljivo podvlači Bijela kuća, posljednje tri godine pod kontrolom američkih demokrata. Možete to nazvati "uvažavanjem realnosti" ili "figom u džepu" pa, ovisno o tome, i interpretirati aktualne cijene.
Dakako, u kontekstu sirovih činjenica. Najvažnija od njih stoji na internetskim stranicama američke Energy Information Administration. Ondje je sredinom ožujka objavljena kratka analiza tržišta sirove nafte u protekloj godini, iznad koje se ponosno kočoperio naslov "Sjedinjene Američke Države proizvele su više nafte nego ijedna druga država, ikad". Istini za volju, naslov navodi na pogrešan trag; dotična je tvrdnja, naime, na snazi već – godinama. Točnije, još od 2018., kada je američka proizvodnja sirove nafte dosegnula 11 milijuna dnevno. Rekord su prethodno držale Saudijska Arabija i Rusija, doguravši 2016. godine do 10,6 milijuna barela dnevno. Isti je rezultat Rusija ponovila i 2017., da bi iduće dvije godine još malo popravila (na 10,8 milijuna barela dnevno). Amerikanci su u međuvremenu odmaknuli još dalje i nakon kraće pauze uvjetovane pandemijom koronavirusa srušili rekord iz 2019., za konačnu lanjsku brojku od 12,9 milijuna barela dnevno. Ta bi brojka do 2025. mogla još malo narasti. Uostalom, proizvodnja sirove nafte na američkom teritoriju već godinama nezadrživo raste.
POVEZANI ČLANCI:
Točnije, od velike financijske krize 2008., kad je iznosila samo mršavih pet milijuna barela dnevno. Ilustracije radi, to je gotovo upola manja proizvodnja nafte u odnosu na količine koje su istodobno pumpale Rusija i Saudijska Arabija. Svaka pojedinačno. Da bismo povukli odgovarajuću paralelu s usporedivom razinom američke proizvodnje sirove nafte u prošlosti, trebalo bi se vratiti više od pola stoljeća unatrag. Makar zaštita okoliša u to vrijeme vjerojatno nikome nije bila na pameti, taj rast cijena tek se očešao o segment američke proizvodnje. Oni stariji sjetit će se kako je višegodišnji superciklus na tržištima roba nastao na krilima zastrašujućih razmjera kineskoga gospodarskog rasta upravo 2008. godine cijene sirove nafte odnio sve do nevjerojatnih 150 dolara po barelu. Samo pola godine poslije cijene su skliznule ispod 50 dolara, ali je niz novih rekorda bio dovoljan da skrene goleme količine svježega kapitala u smjeru naftnih kompanija.
Na krilima tehnoloških inovacija (poput frakiranja i horizontalnog bušenja), ta se brojka u posljednjih desetak godina doslovno udvostručila i uvelike pomrsila planove tandemu najvećih rivala koji su imali najbolju namjeru zagospodariti tržištem. O dominantnoj poziciji dviju naftnih velesila (a danas i političkih saveznika) dovoljno svjedoči podatak kako su 2008. u ukupnoj proizvodnji nafte na globalnoj razini sudjelovale s čak 25 posto. Od tada do danas njihov se tržišni udio nije značajnije mijenjao, ali je zato onaj američki porastao sa 6,7 posto na gotovo 16 posto. Alternativno, tijek događaja u promatranom razdoblju moguće je prikazati i u varijanti rastuće koncentracije terceta najvećih koji je 2000. godine osiguravao trećinu ukupne svjetske proizvodnje sirove nafte, da bi do 2023. taj udio narastao na čak 40 posto. Svedemo li dostupnu statistiku na mjesečnu razinu, 13,3 milijuna barela dnevno, ostvarenih prvi put u listopadu 2023., to je rekord o kojem najveći rivali mogu samo sanjati.
Dakako, takvo što im u ovome trenutku i ne pada na pamet jer bi iole značajniji pad cijene ozbiljno ugrozio ostvarenje planiranih proračunskih prihoda i zauzdao različite ambicije Moskve i Rijada. Saudijska Arabija upravo je odustala od planova povećanja proizvodnih kapaciteta na 13 milijuna barela dnevno do 2027., pažljivo birajući prioritete, naglašava EIA. To je u ovome trenutku očito – cijena.
>> VIDEO Vakula o toplinskom valu: 'Nije samo travanj iznimka, govorimo o globalnom zatopljenju'
